Roy Lichtenstein se uz Andyja Warhola i Jacksona Pollocka ubraja među najutjecajnije američke likovne umjetnike 20. stoljeća. Unatoč tome što su ga kroz karijeru pratile optužbe za plagijat i aproprijaciju. Tako je magazin Life 1964. godine objavio članak pod naslovom "Je li on najgori umjetnik u SAD-u?". To se dogodilo dvije godine nakon njegove vrlo uspješne nastupne izložbe u galeriji Lea Castellija u New Yorku koja je bila rasprodana i prije nego što se otvorila. Danas je ovaj američki slikar globalno prepoznati brend omiljen među širokom publikom. Što nimalo ne umanjuje njegovu umjetničku validnost i relevantnost kao jednog od utemeljitelja pop-arta koji je u svome radu uspješno kombinirao "nisku" i "visoku" umjetnost.
A u povodu 100. godišnjice njegova rođenja koja je bila lani (Lichtenstein je rođen 1923., a umro 1997. godine) bečka Albertina pripremila je ambicioznu retrospektivu s više od 90 slika, skulptura i crteža. Tome je prethodila doista velika donacija ovom muzeju fundacije Roy Lichtenstein, koja je Albertini poklonila čak 100 umjetnikovih djela. Izložba je otvorena u ožujku ove godine i trajat će do polovice srpnja. Sasvim dobar motiv za posjet Beču.
Oblačići iz stripa
Roy Lichtenstein poznat je po svojim stereotipnim plavušama, ratnim herojima i likovima koji kao da su izašli iz stripa, s karakterističnim oblačićima u kojima piše o čemu ti zavodljivi protagonisti pop-arta razmišljaju. Njegova estetika vrlo je nalik animiranom filmu tog vremena, s intenzivnim, blistavim bojama, jasnim linijama i specifičnim točkicama koje su imitirale jeftinu tehniku tiskanja stripova.
Izložba počinje 60-ih godina prošlog stoljeća s ranim radovima uključujući pop-art ikonu tog doba, rad "Look Mickey". No na samom početku izložbe Lichtensteinov je prikaz grčkog hrama boga Apolona iz 1964. Dobar uvod u svijet umjetnika koji je cijelu kulturnu paradigmu Zapada provukao kroz manje vrijednu estetiku stripa, crtanog filma i reklame.
"Look Mickey" paradigmatski je Lichtensteinov rad koji izgleda kao prekopirani kvadrat stripa a na izložbi vidimo i originalni strip. Anegdota kaže da ga je Roy naslikao zbog sina koji je bio uvjeren da njegov otac slika apstraktne oblike jer zapravo ne zna crtati. I dok je s jedne strane to djelo pokrenulo pop-art revoluciju, istovremeno je provocirao malograđanski pogled na umjetnost, kontroverzu u javnosti i pitanje - može li se takvo nešto uopće nazvati umjetnošću. Tijekom 1960-ih, dok je apstraktni ekspresionizam još bio u punom cvatu, Roy Lichtenstein počeo je rušiti zidove između visoke umjetnosti i svakodnevne kulture s ironičnim odmakom. "Look Mickey" predstavljao je napad na konvenciju, napad u kojem su jednostavne i komične slike i reklame poprimale monumentalni oblik povijesnih slika - čin ravan povredi dostojanstva umjetnosti.
Stripovi, a da ne govorimo o reklamama proizvoda u novinama i telefonskim imenicima, općenito su se smatrali nedostojnim statusa umjetnosti. Lichtensteinovi monumentalizirani stripovi počeli su nalaziti svoje mjesto na zidovima galerija - to je bila apsurdna i ironična gesta kojom se suprotstavio predrasudi kako je potrošačko društvo potpuno odvojeno od moderne umjetnosti.
“Zanima me prikazati neku vrstu antisenzibiliteta koji prožima društvo. Velikim dijelom naše komunikacije dominira oglašavanje. Kao da cijelom našom okolinom upravlja želja da nam se nešto proda. To je krajolik koji želim prikazati. Ali mene ova tema ne zanima kako bih društvo nečemu naučio ili kako bih poboljšao ovaj svijet", objasnio je jednom prilikom Roy Lichtenstein.
Njegove slike izgledaju kao da su izrađene strojem. Imitirao je pojavu jeftinih i brzih procesa masovnog ispisa, i to je s vremenom postao njegov zaštitni znak: njegov slikovni jezik sadrži samo nekoliko obrisa i primarnih boja kao i monotone točke koje je proslavio - takozvane Ben Day točke, nazvan po njihovu izumitelju Benu Dayu, koji ih je još od kraja 19. stoljeća koristio za stvaranje tonskih vrijednosti u slikama koje su se tiskale. Lichtenstein ih je primijenio na svoja platna pomoću šablona, što su poslije radili njegovi asistenti.
Asketski atelje
Sentimentalni motivi iz ljubavnih priča - poljupci, misli o skorom susretu, utapanje u moru, ili suze nakon prekida - prikazane su u Lichtensteinovim slikama s namjernom emocionalnom hladnoćom. Radikalna jednodimenzionalnost pogrešno je smatrana umjetnikovom nesposobnošću da vjerno kopira djela strip crtača, koja su uglavnom bila dinamičnija i ekspresivnija. Lichtenstein je u 20. stoljeće uveo novi topos: umjetnik kao stroj - to je bio njegov odgovor na agresivnost, individualnost osjećaja i ekspanzivnu snagu djela apstraktnih ekspresionista poput Jacksona Pollocka i Willem de Kooninga. Lichtenstein će se cijeli život držati vizualnog jezika stripa
Za razliku od Factoryja Andyja Warhola, studio Roya Lichtensteina bilo je asketsko radno mjesto gdje je slikao na nekoliko platna istovremeno, od jutra do večeri. Za svaku od slika temeljito bi se pripremio s mnoštvom skica koje bi poslije projicirao na platno uz pomoć episkopa. Skice i stripovi uvijek su bili pričvršćeni uz štafelaj. Pri kraju stvaranja promatrao bi sliku u zrcalu iz daljine. Kako bi eliminirao vidljive tragove slikanja, 1962. počinje se koristiti akrilom umjesto uljane boje čime postiže potpuno ravne, glatke i sjajne površine. Želio je sačuvati neumjetnički izgled komercijalnih slika.
Izložba u Albertini predstavlja sve faze umjetnikova rada; tu je i cijela jedna crno-bijela sekcija, izložene su i umjetnikove skulpture kao i ogromni simplificirani pejzaži te slike interijera. Tu su i veliki formati na kojima se igra nadrealizmom i referira na druge umjetnike, poput Picassa.
Treba li uopće reći - izložba Roya Lichtensteina u Albertini izuzetno je dobro posjećena. Za vrijeme moga posjeta, jednog utorka oko podne, bila je preplavljena školskom djecom koja su u velikim grupama sa slušalicama na ušima sjedila ispod velikih platna ili s papirom i olovkom u rukama kopirala umjetnikove radove.
